četvrtak, 21.12.2006.
AJMER & PUSHKAR
Izlet je bio 20.prosinca 2006. u obliznja dva grada - Ajmer (poznat po grobnici jednog muslimanskog proroka) i Pushkar (s jezerom - sveto hindu mjesto).               |
petak, 08.12.2006.
NADOKNADE ... 12/2006
DEC 2006
OCT&NOV 2006
MAY 2006
|
četvrtak, 11.05.2006.
... PROSJECAN DAN ....
Zacudo, evo, odlucih napisati doslovce par recenica .... ni o cem posebnom ... samo eto tek toliko ....  jucer je bila mala pjescana oluja ... ostali smo bez struje ... pa sam visom voljom [ne mislim voljom sefa nego Bozjom voljom ;) ] dobila slobodno poslije podne ...   evo ovako izgleda obliznje drvo (i nebo u pozadini) kad je pjescana oluja (nesto daljnje je jednostavno bilo nemoguce fotkati - samo se vide oker mrlje na ekranu  ja - eh, da , ja nakon pola sata sto mi se vjetar poigravao kosom - naravno, na fotki sam vec u fazi kad sam odustala od micanja kose s lica i vadjenja pijeska iz ociju, nosa, usta i usiju ....  Osim pjescane oluje ... jucer je jedan kolega (a to sam saznala tek danas) otvorio svoju firmu (i naravno, prestao s radom ovdje) - decko je softveras i biznis mu je povezan s dionicama - toliko znam jer mi drustvance u uredu nije ni znalo objasniti vise ... Danas svi pricaju o njemu .. prisjecaju se pricica i dogodovstina ... i sa sjetom i suzama u ocima ga se prisjecaju ... kao da je u najmanju ruku umro ... i kao da ga nikad vise nece vidjeti ... a mozda imaju suze u ocima jer znaju da ce on kroz godinu dana zaraditi vise nego oni u 5 (ako ne i 10) godina .... ah, softver je ovdje unosan biznis ... a oni su "samo" arhitekti i racunovodje s magistarskom titulom ...  |
subota, 29.04.2006.
NADOKNADE ...
|
Proteklih “par dana” sam bila u guzvi i nikako da stavim fotke I par rijeci na blog … pa evo sad cu to uciniti Dakle, otkad sam se zadnji put javila, dosta toga se dogodilo .. skoro pa 3 mjeseca ... Tako da cu napraviti kratki pregled dogadjaja .... 13-02-06 Posjet iz RH ...  ugodan razgovor u ugodnom drustvancu uz pijuckanje lassi-ja (nesto poput jogurta)   26-02 do 05-03-06 Putovanje u Zapadni Bengal i Sikkim – podrucje koje granici s Nepalom, Tibetom (Kinom) i Bhutanom.              SAMODE -12-03-06 Selo cetrdesetak km od Jaipura – no unatoc toj blizini kao da smo otisli daleko u proslost.   HOLI – 15-03-06 Praznik kada se svi ludiraju i bacaju boje okolo – nesto kao norijada kod nas – ali se ovo odnosi na sve generacije .... slika nedostaje ali cu ju uskoro staviti ...  TRAVANJ USKRSNJI DORUCAK  PUSHKAR Luda voznja na autobusu i ... izvrstan shopping  ... a sto radim u slobodno vrijeme plesem .. slikam ... zabavljam se...  ... pokusavam se rashladiti ... no bezuspjesno ...  eto toliko od mene zasad .... pozdrav svima p.s. sorry ako ne vidite sve fotke - samo kliknite - otvorit ce vam se velika fotka |
utorak, 31.01.2006.
Bikaner, Jodhpur , Jaisalmer ...
Sjetila sam se da neki ne znaju tocno u kojem se ja dijelu Indije nalazim pa sam odlucila staviti i kartu Indije. Mislim da je crvena strelica dovoljno jasna. Dakle, grad Jaipur, pokrajina Rajasthan (pustinja Thaar). Desetak dana sam provela na poslovnom putu po Rajasthanu (pokrajini u kojoj zivim). Lokacije su bile: Bikaner, Jodhpur i Jaisalmer. Znam da vam imena nista ne znace pa cu pokusati ukratko sklepati svoje dojmove i popratiti ih s par fotki i objasnjenja. Imam problema s par fotki (ne prikazuju se), slobodno kliknite na njih, uvecana fotke ce se normalno otvoriti.  BIKANER  Bikaner je mali grad u kojem se zapravo i nema sto za vidjeti…no, unatoc tome imaju par hotela s 5 zvjezdica i svake godine odrzavaju Camel Festival. Sudbina je htjela da dodjem tjedan dana nakon festivala, kad je grad u potpunosti prazan (no dobro, uvijek se nadje po koja grupica Japanaca i Amerikanaca).  Znamenitosti Bikanera su: JUNAGARH – tvrdjava u koju mi se nije dalo ulaziti jer, iako je ogromna, izgleda mi kao svaka druga tvrdjava u Rajasthanu.  KARNI MATA TEMPLE – iliti Hram gdje zive stakori - ispred hrama stoji natpis – Osmo cudo svijeta – ali ne zbog gradjevine (hram k’o svaki drugi) nego zbog cinjenice da tu zivi preko par stotina stakora i niti jedan ne zeli izaci van, u bijeli svijet. Postoje mitovi zasto stakori (nekakve zarobljene duse nekih tamo naratora, zaista se ne sjecam). Prije ulaska u hinduisticki hram, moraju se izuti cipele, ako hoces mozes i carape. Bilo je rano jutro I mramor hrama je jos bio prehladan za moja njezna stopala hehee Osjecaj hladnoce je granicio s boli (I uopce ne pretjerujem). I sva sam se nabrijala kako cu morati braniti svoje nogice od hordi stakora koji jedva cekaju da stupim tamo pa da pocnu skakati po meni … a kad ono, ja tamo … sve prazno … par stakora pije mlijeko koje im je svecenik donio…. Neeecuu!!! Gdje su stakori? Ja predjem tako dalek put a oni uopce nemaju stakore? Osmo cudo svijeta? Odgovor je glasio: Dodjite popodne. Stakori sad spavaju, prehladno im je. Dodjite popodne, kad je toplije. Ah, nema veze, hram k’o hram, stakori k’o stakori. Nagledat cu ih se negdje drugdje. Velika je Indija.  Bila je nedjelja i naisla sam na par poznanika iz Jaipura…pa smo se zajedno uputili lokalnim busom (kojim se ovdje vozi samo najveca sirotinja ovog kraja) prema par jainistickih hramova. Jainizam je jedna od religija ovdje, podrzavaju potpuno nenasilje. Pripadnici su uglavnom bogati trgovci pa su I milodari veliki a time su I hramovi raskosniji. Ispred hramova na natpisima, osim napomene da se skinu cipele I remen, stoji I napomena da se za svaki milodar u zlatu I srebru uzme potvrda. Dakle, dosli smo vidjeti 3 hrama. U prvi nas nisu htjeli pustiti – zabranjen ulaz strancima, a treci je kopija drugog, a drugi je …. Pred drugim hramom nas je docekao simpatican svecenik. Izuli smo se I krenuli prema gore jednostavnim stepenicama. Ugledala sam prekrasno oslikano procelje. “Ajme, kako je super!”, mislila sam si.  I onda je svecenik usao, pridrzao mi vrata, ja sam se, kao pravi turist, zabavljala okrecuci kotacic na fotoaparatu a da nisam ni bacila pogled u sto ulazim. … I onda …. Kad sam digla pogled…nisam mogla vjerovati svojim ocima …. Dosad sam zaista vidjela hrpu hramova ali nikad nisam vidjela ovako prekrasno oslikan hram. Svaki detalj je fascinantan. Stajali smo minutu – dvije i sutke promatrali na stotine ornamenata…cijeli je jainiziam prikazan na zidovima i na kupoli. I onda je uslijedilo Blic! Blic! Blic!
Svecenik nam je objasnio kako je temelj hrama napravljen od mjesavine pijeska i 40 tona gheeja (prociscenog maslaca) prije 400 godina I kako I dan-danas ljeti, kad su visoke temperature, ghee se rastopi I izvire kroz pod (na mjestima gdje su mramorne ploce spajane). Uglavnom, hram je fascinantan – sav je oslikan prirodnim bojama koje I dalje izgledaju svjeze kao da su tek jucer nanesene. I pogled s vrha hrama je fascinantan…  JODHPUR – Plavi grad  Jodhpur je velik grad, ali ne vrvi bas turistickim zanimljivostima. Kao svaki grad koji ima maharaju – tu je tvrdjava, maharajina palaca, par vrtova, hotela s pet zvejzdica i … to je to. Izdvojila bih Maharajinu palacu (dio je sada hotel koji pripada lancu Taj Exclusive hotela) kao, zaista, arhitektonsko cudo – ime: Umaid Bhawan. Vise nalikuje nekom starogrckom hramu nego bilo kojoj palaci u ovom dijelu Indije I mozda je upravo zbog toga takva atrakcija. Ukratko, zastao mi je dah kad sam usla unutra …inace turisti ne smiju uci, ali ja sam imala sastanak unutra …. I mogla sam fotkati do mile volje, ali, iskreno, bio je me je sram. Sve oko mene je bilo prazno, samo par poslovnih ljudi … sakrila sam fotic duboko u torbu. Prilazem jednu fotku (jako je tamna I losa, ali sam je napravila dok je auto brzo vozio I vec se bilo smracilo). Palaca se nalazi u desnom dijelu slike …. u prvom planu su beskucnici, samo jedan od svakodnevnih detalja s ulica Indije.  Izvan Jodhpura….
JAISALMER   Najmanji od ova tri, ali najbogatiji turistickom ponudom – Jaisalmer – gradic stotinjak kilometara od granice s Pakistanom. Osim sto je turisticko srediste, on je i vojna baza, sto se lako uoci ako se digne pogled u nebo pa se zamijete MIG-ovi. Lete jako sporo, ne probijaju zvucni zid, sto mi je bilo malo cudno, vjerujem da ne zele otjerati turiste.  (Ovo je fotkano iz vlaka, staklo nije prljavo, nego je jednostavno…takvo…zamagljeno) Jaisalmer je jako cist grad. Svako jutro peru ulice vodom, sto je ovdje luksuz, s obzirom da kisi jednom godisnje, i to ako. Prepun je hotelcica, resotorana, agencija za safarije i turistickih vodica. Kao i u svakom malom gradu, i ovdje se sve zatvara rano, vec oko 20h. 
I na kraju, kad sam se, kako se kaze, mrtva umorna, vratila u Jaipur, morala sam ici na jedan rally s Vintage cars (ne mogu se sjetiti kako je to na hrvatskom). Znam da izgledam glupo na ovoj fotki, ali zaista nisam htjela sjesti na taj auto jer se ne zelim pozdraviti sa svojom placom do kraja zivota (auto izgleda cvrst, ali nisam htjela riskirati).  |
utorak, 17.01.2006.
Nigdje na svijetu to nije istinitije …
|
Petak na subotu, 2.30h ujutro. Dobar tulum – super drustvo, dobra hrana, losa mjuza, mjesecina… Moja grupica istomisljenika je jednoglasno odlucila da je vrijeme da se polako krene doma. Vozimo se mracnim ulicicama predgradja. Nikog zivog osim nas i naseg Maruti Suzuki-ja, tu I tamo po koji rickshaw vozac ili zalutala krava prodju kraj nas. Tisina. Grad spava okupan mjesecinom (Bojana, jel bih mogla zbog ove divne fraze dobiti vishu ocjenu iz zadacnice?). Na velikom raskrscu skrecemo lijevo…hmmm “Zar nismo trebali skrenuti desno?” upitah. “Idemo pokupiti jednog frenda.” “ok” … Zaustavili smo se pred jednom kucom s par parkiranih skupocjenih no prasnjavih automobila. Mracna prikaza nam dolazi ususret. Pokusavam razaznati o kome je rijec, no ne uspijevam zbog neznanceve kapuljace. Po hodu kuzim da je musko. Lik nam pokazuje da ga slijedimo te ulazi u svoj auto. “Kuda idemo?” upitah pospanim glasom ne ocekujuci neki ozbiljan odgovor. “Idemo po ‘vrucu robu’. Ovaj nam je frajer moze nabaviti po super cijeni.” Od silne pospanosti mi se bas I ne da raspitivati o detaljima te ‘vruce robe’. Znam da me zezaju. Ma, sigurno idemo negdje na kavu ili chaj. No, nakon par predjenih kilometara moja je znatizelja pobijedila umor. “O cemu se radi?” “Ma, daj, kao da ne znas. Heheh hahaa” Kako glup odgovor, naravno da ne znam o cemu se radi. Odustajem od potrage za odgovorom koji bi me prosvijetlio informacijom kuda mi to uopce (i zasto) idemo. “Evo nas! Evo nas! Daj pozuri da ga ne izgubis! (auto ispred nas, op. a.)” Grad je pust. Parkiramo se kraj neke banke. Banke? Veliki upitnik iznad moje glave je I dalje na svom mjestu no sada je duplo veci no prije par minuta. Slijedim Grupicu. Krava ispred nas. Nesto tamno pada na pod. Krava ide dalje. A mozda je I bik. Ne vidim. Ali, hvala Bogu na mjesecini pa znam da moram zaobici tu tamnu masu. Neki pripadnici Grupice to nisu vidjeli pa su ugazili. Ah, tko im je kriv, zasto idu usred noci po mracnim ulicicama. Uporno slijedim Grupicu bez ikakvih pitanja. “Brze! Brze!” (upuceno meni) “No, dobro, idem brze) (naravno, nastavljam istim tempom pazeci da ne ugazim u nesto toplo I mekano). Iz mracne ulicice skrecemo udesno. Prizor me zbunjuje. Ne znam jeli od umora ili nespremnosti na ovako nesto ali ja stojim kao ukopana.Preda mnom ulicica osvijetljena kao za Novu godinu. Ducani puni ljudi. Ljudi? Zamor. Mojoj zbunjenosti nema kraja. Promatram ducane. Zahvaljujuci Bozanskoj providnosti koja mi je, eto, podarila kakvu-takvu inteligenciju, uocavam slicnostmedju tim ducanima. Cijela ulica prodaje istu robu samo su velicine pakiranja drukcije. Grupica ulazi u jedan ducancic. “Koliko cete?” pita prodavac.Clanovi Grupice se medjusobno pogledavaju. “Moramo prvo probati pa cemovidjeti dalje.” Rece jedan I ode s prodavacem u dvoriste iza ducana. Ostali promatraju robu ne skidavsi osmijeh s lica. Ustvrdjujem kako nikad u zivotu nisam vidjela toliku raznolikost. Pravi izbor. Objasnjavam ostalima kako se ja bas ne bavim time, ja sam streber, knjiski moljac. Clan se vraca iz dvorista s veeeelim osmijehom na licu I sjajem u ocima. “Super je! Daj nam 50 komada!” “Zeljka, koliko ces ti?” “Joj, ja…nemoj mene … ma, sta ce to meni?!” Paket od 10 malih komada mi se stvorio u ruci, unatoc mom gundjanju. Vracamo se do auta. Idemo doma. U autu si razmisljam o svemu sto se nocas zbivalo. Zanimljivo iskustvo. Odlucila sam to iskustvo podijeliti s vama. Fotkala sam ducancic u kojem smo bili.  Jeste li ikad vidjeli tako nesto??? Ma, zasigurno jeste … to je ZMAJ!!! Hehehheh Eto, meni nije bilo jasno zasto idemo u 2.30h u noci kupiti zmajeve. Razlog – u subotu je bio vazan festival a moja Grupica radi sve u zadnji cas kao I ostatak grada valjda (ulica je bila krcata ljudi svih sociodemografskih karakteristika). Dakle, subota – Festival Makkar Sankrant. Svi se tad ustaju ranije no inace I odmah izlaze na krovove svojih kuca (krovovi su im ravni, naravno) ili na ulice (oni koji nemaju kuce) I pustaju zmajeve. Prizor je prekrasan. Puno zmajeva u zraku. Smijesno mi je bilo vidjeti biznismene I ine “ozbiljne” striceke kako se trude koncem svog zmaja prerezati nit zmaja tamo nekih klinaca 4-5 kuca dalje. To je cjelodnevni dogadjaj. Sve je super, osim kad se poneka ptica zapetlja u konac zmaja. E, onda je gadno, jer ona prekine konac zmaja (osoba gubi I psuje joj sve po spisku a ptica se ne moze osloboditi konca. Mislim da joj je daljnja sudbina lako predvidljiva. Pokusala sam uslikat inebo ali su sve slike ispale lose – lagani vjetarje digao pijesak u zrak koji je pomijesan sa smogom dao dojam smedje magle na mojim fotkama. Sa subotom je poceo I jedan medjunardoni desetodnevni festival koji okuplja najbolje umjetnike (svih vrsta umjestnosti) Indije (I par iz ostatka svijeta) na jednom mjestu. Festival je krcat raznoraznim dogadjanjima. Odlucila sam u subotunakon popodnevnog promatranja zmajeva otici na jedan Kathak performance (za detalje o kathaku vidi box na desno) u jednu tvdjavu. Bilo je prekrasno – cijeli ambijent, ples I muzika (kombinacija tradicionalnog I suvremenog plesa, hindske I islamske muzike).  Zeljela bih da mogu docarati ugodjaj, bilo je, jednom rijecju – carobno. Bilo je jos par nastupa na drugim lokacijama. Tu je i fotka jednog tradicionalnog plesa iz ove pokrajine – Rajasthan.  Zbog cjelodnevnih subotnjih aktivnosti, nedjelju sam provela u vrtu suncajuci se I citajuci prekrasnu knjigu – Shantaram (autor: Gregory David Roberts). Ako ikako mozete, procitajte ju. Izvrsna je. Autorov stil je jednostavan ali istovremeno jako dubok. Radnja (autobiografija) – Autralac bjezi iz autralskog zatvora u Indiju (Mumbai), tamo stjecajem okolnosti radi za mafiju ali I pomaze ljudima u slumu (to su one potleusice sklepane od metala I cerade) I tamo zavrsi u zatvoru gdje je 3 puta zapocinjao s pisanjem ove knjige I svaki put bi je cuvari unistili. Nekako je uspio kasnije dio po dio prokijumcariti I poslati svojoj zeni. Vrati se u Australiju, odsluzio kaznu do kraja, vratio se u Mumbai, pomaze u otvaranju bolnice za najsiromasnije itd. Pocetak knjige je fascinantan (sorry sto je na engleskom, ne bih htjela unistiti duh prijevodom): “It took me a long time and most of the world to learn what I know about love and fateand the choices we make, but the heart of it came to me in an instant, while I was chained to a wall and being tortured. I realised somehow, through the screaming in my mind, that even in that shackled bloody helplessness, I was still free: free to hate the men who were torturing me, or to forgive them. It doesn’t sound like much, I know. But in the flinch and bite of the chain when it’s all you’ve got, that freedom is a universe of possibility. And the choice you make, between hating and forgiving, can become the story of your life. In my case, it’s a long story, and a crowded one. I was a revolutionary who lost his ideals in heroin, a philosopher who lost his integrity in crime, and a poet who lost his soul in a maximum-security prison.” Snazno, zar ne? Sad sam se toliko raspisala da sam mirna za sljedci mjesec, ako ne i dva. Za kraj, da…kraj … kratka misao iz iste knjige: “Jednostavna i zadivljujuca istina o Indiji i Indijcima je da kad odes tamo, i kad se nagadjas (poslujes) s njima (engl. deal with them, ne znam kako tocno prevesti), tvoje srce te uvijek vodi mudrije nego tvoja glava. Nigdje na svijetu to nije istinitije.” |
petak, 13.01.2006.
Varanasi i Khajuraho
|
Evo mene opet!!! Ovaj put imam puno materijala za pisanje (i puno fotki) ali nekako cu pokusati biti kratka … Dakle, prosli tjedan sam se odlucila s jos par ludjaka na jedan mali podvig … otici do Varanasija i Khajuraha … jer mislim, ipak, kako moze netko zivjeti u Indiji a nikad ne otici tamo. I tako smo se mi fino raspodijelili, svatko ce se informirati o necemu drugome – jedna osoba o rasporedu vlakova, jedna za buseve, jedna o povijesti i zanimljivostima tih mjesta ….itd. itd. I …krenuli smo u petak oko 15.30h (zacudo vlak je dosao tocno na vrijeme a i krenuo tocno na vrijeme)….psihicki smo se spremili na 17h voznje vlakove i na sve tipicne “popratne” elemente (znatizeljnike koje izrazito zanima sto radimo u Indiji, zasto bas idemo tamo kamo idemo …) …. No, ovaj put je bilo jooooos zanimljivije …. Naletili smo na jednog studenta strojarstva (bolje receno, on je naletio na nas) … naizgled, pristojan mladic, dapace intelektualac ….ajme sto taj moze pricati…osim sto nam je u par sati ispricao cijelu povijest ne samo Varanasija I Khajuraha nego I svih sela koje prolazimo do tamo nego nas je pokusao nauciti I Hindi … I to ne osnovne fraze, nego poslovice … I nakon sto sam izgubila svaku nadu da ce mu baterije pregorjeti I da ce vec jednom otici nekamoi, bilo kamo, samo sto dalje od nas …. Iz sredine vagona je dopro zamor na francuskom !!! hvala ti, Boze! U toj istoj sekundi se nash intelektualac stvorio tik do njih - citaj: ostali smo u miru i tisini, spremni za ugodno spavanje…. Eeeee, ali to nije sve…. Svakih 45-50 minuta (dakle, na svakoj stanici) su ulazile gromoglasne horde prodavaca kikirikija I caja I grickalica I kojekakvih sitnica koje ljudi najcesce kupuju u vlakovima … ali ajde, barem sam mogla ispruzeno lezati I drijemnuti koji put izmedju tih stanica. U Varanasi smo stigli s 3h zakasnjenja … nista strasno…. I onda smo 1h trazili neki pristojan hotel za pristojnu cijenu ..ni to nije puno vremena, jer nam se moglo dogoditi da ga uopce ni ne nadjemo. Sto da kazem o Varanasiju? To je najsvetijij grad za Hinduse, njime prolazi rijeka Ganga, san svakog Hindusa je da ga spale u Varanasiju (kad umre, naravno) i da njegov pepeo bace u Gangu. Naisli smo na 2 kuce ljudi (tocnije, zena) koje su dosle tamo I cekaju da umru – nisu bolesne, ali jednostavno nemaju nikoga vise pa su svojevoljno dosle umrijeti. Eh, neke cekaju vec duuugo.
Moj dojam o Varanasiju – ajme, nekima se to nece svidjeti – izuzetno prljav, zagusljiv grad, ne mogu ni opisati promet jer je uvijek u kolapsu, zrak je koma ….. ne znam je li zbog smoga ili zbog cinjenice da na svakom uglu nesto gori – na obali lesevi, na ulicama smece, u restoranima ruckovi. Kad sam vec kod jela, ah, I to se moralo kad tad dogoditi … naravno, unatoc svim mjerama opreza, u jednom restorancicu sam pojela nesto sumnjivog datuma trajanja pa sam nakon 30 minuta bila zuto-zelena u faci I molila Boga da to povratim…I tako….isli smo na 2 voznje Gangom (zalazak I izlazak Sunca) … meni muka…. Obilazili smo ghatove gdje spaljuju mrtvace ...jos veca muka… najgore mi je bilo kad se jos I glavobolja pojavila ..kooooomaaaaaa …. I tako sve do samog odlaska iz Varanasija kad su svi moguci “miomirisi” na peronu zeljeznickog kolodvora potaknuli moj zeludac i zdrijelo da izbace ono cudno jelo van … sva sreca da nitko nije stajao lijevo od mene …jer bi bilo veselo onda.
Joj, moram malo skratiti ovo pisanje…. Dakle, dosli smo u Khajuraho….grad…pardon …selo s hrpom tantrickih hramova (s prikazima iz Kamasutre) starih izmedu 800 I 1000 godina. E, tamo je zaista lijepo, bas su se potrudili da urede….ma sve se vidi na fotkama … unatoc svim tim ljepotama, moram biti iskrena, meni svi ti hramovi izgledaju identicno ….cak smo nas par sjedili u parku I iz daljine igrali igru …”uoci razliku medju hramovima” … detalji, samo mali detalji ….dakle, vidis jedan, vidis sve.
Nakon Khajuraha smo otisli nazad za Jaipur …. Dakle, 20 h nazad ali busom …. Joj … tesko za opisati ali ….nema vlaka ..uopce… ukratko …iza mene je sjedila jedna bakica koja je 12 h neprestano kukala: Oh, Bhagawanji! Oh, Hare Ram! (zazivala je Boga)….s vremena na vrijeme je I povracala. Nisam bila sigurna jel umire ili samo kuka svaki put kad bus poskoci na nekoj rupi na cesti (a to je bilo nooooon-stop). Kad smo se vratili u Jaipur (u 4h ujutro) nisam mogla uopce upravljati nogama … jos uvijek osjecam posljedice na svom tijelu (a vec sam dva dana ovdje) I mislim da cu si ovaj vikend priustiti ayurvedsku masazu. Moraaaaaam!!!!! :-) Sve u svemu, ovo je bio zanimljiv izlet …naravno, postoji jos hrpa stvari koje bih mogla ispricati ….ali mi se fakat ne da…to cuvam kad se vratim ;-) Eh, usput, rockas mi je bio u nedjelju (to znaci onaj dan kad sam bila zuto-zelena I kad mi se bljuvalo) …eeh, pa jucer me sef odveo na rucak u jedan hotelcic s pet zvjezdica …a meni zeludac I dalje bio osjetljiv …. Nisam mogla ni smisliti jelo …. Pa sam od svih divota koje nude narucila obicnu juhu od paradajza I shejk od banane. Nemam slike hrane ali imam od interijera hehehehh prekrasan je …pa sam I te fotke htjela podijeliti na blogu. ;-)
|
četvrtak, 05.01.2006.
Bozic i Nova godina u Indiji
|
Shvatila sam da duuugo nisam nista napisala pa sam odlucila staviti par recenica. Ukratko, nista novog kod mene hehehe Bozicno i Novogodisnje raspolozenje nisam ni osjetila (osim par deprimiranih kolega-stranaca koji su cijelo vrijeme bili nostalgicni). Nisam htjela iskoristiti slobodne dane nego sam ih fino cuvala pa ovaj vikend (tocnije 5 dana) idem u Varanasi i Khajuraho (do tamo ce nam trebati 17h vlakom). Bozicni party smo imali u jednoj od najpoznatijih tvrdjava ovdje (unajmili smo mali dio s prekrasnim pogledom). Eh, I novogodisnji party je bio u jednom od tvrdjava, ali sam za ovu pak cula tek kad smo trazili putokaze na autocesti (ova je bila negdje doslovce Bogu iza nogu iliti Usred niceg). I vec sam mislila da cemo doci tamo I biti jedini a kad ono …. “samo” petstotinjak ljudi (ukljucujuici I djecurliju), sva sreca da je bilo na otvorenom pa sam ih sve kako-tako mogla zaobilaziti. I tako mi plesali (na indijsku muziku – meni super, Indijcima beeed (eh, oni hoce zapadnjacku mjuzu a ovo im je kao nama narodnjaci). I usred plesa DJ je promrljao nesto (na engleskom) ali ja nisam skuzila sto je reako ….naravno… Happy New Year (iliti Sretna Nova Godina)….i svi sretni ljube se, grle se.hmmm..bezuspjesno sam pokusavala Indijcima objasniti da se to ne radi tako – pa gdje je odbrojavanje, ni vatrometa nije bilo….a oni inace na svim mogucim slavljima koriste cijeli spektar petardi i vatrometa…nemam pojma sto je bilo ovaj put…valjda je organizator zakazao .. a platila sam masnu lovu…pa barem su mogli odbrojavati…no, nema veze, klopa je bila sjuuuper J a tek slatkisi njaaam Jos sam dodala dvije fotke – pogled iz mog ureda – tek toliko da steknete dojam o razlici – dakle “Pogled ravno” prikazuje kucu jedne malo bogatije srednjestaleske obitelji a “Pogled ulijevo” prikazuje kucu neke obitelji ali mislim da je to I potencijalo gradiliste za neke bogatune takodjer. Toliko od mene zasad …
|
srijeda, 21.12.2005.
Mojih prvih 13 dana :)
|
Napokon sam nasla malo vremena da sjednem i napisem par recenica. Dakle, od pocetka… Kad sam izasla s aerodroma u Delhiju… mislim da sam dozivjela mali kulturoloski shok (buka, hrpa ljudi) ali sam si cijelo vrijeme govorila: sve je ok, to ti je shok, sve je ok , sve je ok… a kad sam osjetila onaj specifican zrak, preplavila me sreca (usput, ne znam je li taj zrak tipican smog ili sto ali drukciji nego u dragom mi zagrebu). U Jaipur sam dosla 8.12., cetvrtak, popodne i moja me “ekipa za docek” nije docekala (iako sam ih zvala par puta prije samog dolaska u Jaipur) – nema veze, srecom, da imam ovdje ljude na koje se mogu uvijek osloniti i koji su dosli po mene u roku 10 minuta. Prvo sam bila smjestena u jednoj veeelikoj kuci s desetak drugih stranaca no bilo mi je malo predaleko od ureda pa sam dobila smjestaj na novoj lokaciji (u obitelji) - autom doslovce 5 min do posla. Imam svoju sobu s kupaonicom (zaseban ulaz od ostatka kuce), hranu i prijevoz do ureda ujutro. Firma je slavila 100.godisnjicu pa je imala 4dnevni party (3 rucka i 4 vecere) no ja sam na kraju bila samo na prvom rucku i zadnjoj veceri. I bas je bilo fora, kuzi se da su potrosili brdo love …ali hej, oni si to mogu priustiti. Tih par slobodnih dana sam potrosila na ponovno privikavanje na…sve (e da, imala sam i suuuper masazu, maserka dosla doma, izvrsno, to mi je bas i bilo potrebno). Uglavnom, upoznala sam se ovdje s nekim strancima, neki se uopce ni ne zele upoznavati ni s kim, bas su koma, cudni … a neki su toliko pricljivi da mi nikako ne moze biti dosadno s njima. Dakle, preselila sam se na novu lokaciju, super mi je. Obitelj bas ne zna engleski ali sasvim dovoljno za osnovu komunikaciju, ah, ionako cu morati nauciti hindi … jer u uredu bas ne znaju engleski (osim sefa i voditelja ureda). Pa, ako mislim pricati s nekim to cu morati na hindiju. U firmi mi je bio mali shok prvih par dana – ured je u ogromnom super uredjenom stanu sa prekrasnim pogledom na Central Park i sve je hightech … nisam znala ni otvoriti dvd citac (koji beeed), ja, tipicno dijete s Balkana, trazila gumb, mislila sam hej, treba stisnuti gumb pa ce se otvoriti ali neee, nema veze, sad znam. No, dokaz da je ovo ipak Indija (iako je medjunarodna firma) je I podatak da sam se doslovce cjenkala oko radnog vremena – s pocetnih 9.30-18.30h smo dosli na 9.30-17h, i onda su me jos pitali jel mi ok da radim subotom a ja, rekla , da, ok je…kako saaam gluuupa. Pokusat cu izgladiti stvari i pretvoriti subotu u neradnu pa da mogu putovati. Ovdje je tokom dana ugodnih 20-25C ali je nocu oko 3C (I ne,nemaju grijanje u kucama). O mom poslu: pa opis bi bio predugacak – ukratko, radit cu na 2 projekta iako mi vec sad pokusavaju I 3. nekako nametnuti, no ne dam se (nemam kad i na 3. raditi). Jedan (prvi, najveci, glavni) je projekt Jal Mahal (prevedeno Vodena palaca). Firma je zakupila palacu na 99 godina te ce je u suradnji s drzavom i s UNESCOm preurediti i jos dodatno sagraditi cijeli komplex. Naravno, to ce trajati jaaaako dugo, cirka 3 godine. Moj zadatak je napraviti marketinski plan za cijeli projekt. Drugi, manji, projekt je promocija tradicionalnog indijskog vjencanja strancima. Mozda zvuci cudno, no vjencanja su ovdje pravi poduhvati. Ciljno trziste su mi vec postojeci firmini klijenti (kupci dijamanata). Vec sam prvi petak isla u kino na indijski akcijski film a u subotu sam bila na svadbi jednog frenda (slika prilozena). Trebala sam zapoceti s radom u utorak ali mi je sef rekao: ne, ne, pocinjes sutra, u srijedu, dan naseg boga-slona (Ganeshija). U srijedu sam se i preselila. Vec sam se drugi petak osjecala cudno, nisam znala zasto. Neki cudan osjecaj. I onda..kad sam iz ureda krenula prema dijelu grada u kojem sam prije radila, sam shvatila … sad mi je sve presterilno .. to nije indija kakvu znam …idem ja u onaj dio grada gdje u ducanu ne mozes naci toalet papir i gdje rikshaw vozaci hrachkaju po ulici. I tako ja fino sjela na lokalni bus (kojim sam se prije vozila non stop)..i cudno…ali nakon 3 minuta sam bila presretna ..ah, da, taj feeling mi je falio … guzva, hrpa ljudi u malom busu, muzika koja treshti do daske, zena koja 25 minuta uporno pokusava na hindiju doznati moju obiteljsku pozadinu. Ah, da, to mi je falilo. I, tako, dosla sam i u taj dio grada gdje krave i svinje slobodno shechu ulicama i gdje je sve prashnjavo …I onda, blink blink …kad ono…ni krava ni svinja ni prashine…a i to njihovo Gradsko poglavarstvo i ulaganje u infrastrukturu!!! Zar nisu mogli pricekati da se malo nagushtam pa tek onda staviti novu cestu i kante za smece??? Zaputila sam se u stari stan da pozdravim obitelj ..a ono..i oni sve preuredili..nova kupaona … nema chuchavca…cijeli stan kao novi …eh, to mi je bio znak …uspomene ostaju uspomene. Susrela sam se s Markom i Ivonom iz RH. Marko vodi blog markoindija.blog.hr. Prolazili su kroz Jaipur pa eto – nasli smo se na kavi, tj. sladoledu i chaju. Evo, toliko zasad od mene, pokusat cu staviti par slika na blog bez nekakvih pretjeranih objasnjenja. Sve u svemu, zanimljivo mi je ..neki me prodavaci u ducanima prepoznaju hehehe (to je samo dokaz da sam prije previse shopingirala i sad se zaista pokusavam suzdrzati). Hvala Bogu da ovdje nema Bozicne i Novogodisnje shopping groznice. Pozdrav svima! Zelim vam ugodne Bozicne praznike i puuuuno grudanja i ludu Novogodisnju noc!!! :) (usput, na mom ekranu mi desni box ide preko teksta ali fakat ne znam kako to srediti, sorry)
|
četvrtak, 10.11.2005.
www.cry.org
The situation of underprivileged children in India• 40% of India's population is below the age of 18 years which at 400 million is the world's largest child population. • Less than half of India's children between the age 6 and 14 go to school. • A little over one-third of all children who enroll in grade one reach grade eight. • One in every ten children is disabled in India. • 95 in every 1000 children born in India, do not see their fifth birthday • 70 in every 1000 children born in India, do not see their first birthday • Only 38% of India's children below the age of 2 years are immunized • 74% of India's children below the age of 3 months are anemic • More than one in three women in India and over 60% of children in India are anemic • Acute respiratory infections are leading causes of child mortality (30%) followed by diarrhea (20%) in India. • One in every 100 children in India between age group of 0-14 years suffers from acute respiratory infection • Almost one in every five children in India below the age of 14 suffers from diarrhea. • 30-40% of the India's population, which is largely economically deprived, spends over 70% of their total expenditure on food. • Amongst married women in India today, 75% were under age at the time of their marriages • While one in every five adolescent boys is malnourished, one in every two girls in India is undernourished • 23% of India's children are underweight at birth • 58% of India's children below the age of 2 years are not fully vaccinated. And 24% of these children do not receive any form of vaccination • More that 50% of India's children are malnourished. www.cry.org |
